Pod tim nazivom podrazumijeva se redoslijed koordiniranih pokreta srca u vremenskom intervalu između početka jedne sistole atrija pa do početka naredne.Upotrebljava se i naziv srčana revolucija.U srčanom ciklusu zbivaju se brojne promjene: a) intraatrijskog pritiska, b) intraventrikularnog pritiska c) pritiska u aorti, plućnoj arteriji, plućnim venama i šupljim venama.

Krvni sudovi

Krvni sudovi se grupišu prema tome da li dovode ili odvode krv od srca i prema veličini. Arterije i manje arteriole odvode krv od srca do kapilara, koje su povezane sa manjim venama, i kroz koje protiče krv do većih vena koje dovode krv natrag u srce. Unutrašnjost krvnih sudova je obložena slojem epitelnih ćelija - endotelijum. Najmanji krvni sudovi, kapilari, se sastoje samo od sloja endotelijuma, dok ostali krvni sudovi imaju i tanke slojeve drugih proteina, npr. kolagen i elastin.

Arterije glave i vrata

Arterije odvode krv od srca prema organima i tkivima. Imaju prečnik od ~12.5 milimetara, i zid debljine 2 milimetara. Manje arterije koje se granaju od aorte imaju unutrašnji prečnik od 2 do 6 milimetara i zid debljine 1 milimetar. Zidovi arterija sadrže veliki broj proteina kao što je elastin, jer im to pomaže pri širenju i omogućava im da funkcionišu i pod visokim krvnim pritiskom. Krvni pritisak je inače najviši u arterijama od svih drugih krvnih sudova koje čine vaskularni sistem. Ove fizičke karakteristike čine arterije u isto vreme veoma elastične, ali i dovoljno jake da opstanu pod visokim pritiskom a da se ne oštete.

Arteriole su manje od arterija i dovode krv do kapilara. Za razliku od arterija ne mogu da se vide golim okom (arteriole, male vene i kapilari čine mikrocirkulacioni sistem, jer su sve tri nevidljive golim okom). Prečnik arteriole je ~0.03 milimitara (30 mikrometara), dok je zid debljine 6 mikrometara. Procenjuje se da se arteriole kreću po broju u nekoliko stotina hiljada. Glavna funkcija arteriola je regulacija krvnog protoka prema kapilarima. Tok krvi kroz arteriola se reguliše kontrakcijom samih arteriola, dok su ove kontrakcije arteriola regulisane od strane autonomnog nervnog sistema, lokalnih molekula i hormona.

Kapilari su najmanji ali i najbrojniji krvni sudovi u organizmu, i broje se na oko 10 milijardi. Smatra se da je veličina celokupne površine svih kapilara malo viša od 6000 kvadratnih metara. Prečnik jednog kapilara je 5-10 mikromilimetara, dok je zid debljine 0,5 mikromilimetara. Zid najtanjih kapilara se sastoji samo od jednog sloja endotelijuma. Ova mala debljina zida služi efikasnoj razmeni materija, tj. brz i efikasan provod iz i u kapilare molekula kiseonika, ugljendioksida, šećera, amino kiselina i vode. Nivo razmena materija kroz zidove kapilara varira od regiona do regiona, i u nekim delovima tela, npr. mozgu, razmena ne postoji. U zavisnosti od dela tela u kojem se nalaze, kapilari mogu biti kontinuirani ili prekriveni porama. Kod prve vrste kapilara, kontinuirani, endotelijalne ćelije su veoma blizu jedne drugim, i ostavljaju malo prostora izmeću svake ćelije. Ova vrsta kapilara efikasno provode male molekule kao i molekule koji poseduju visok nivo rastvorljivosti u lipidima (molekuli kiseonika, ugljendioksida i steroida), dok je provod molekula rastvorljivih u vodi veoma nizak (natrijum, kalijum, amino kiseline i šećeri). U drugoj vrsti kapilara, koje su prekrivene porama, transport velikih molekula kao i proteina je moguć. Ova vrsta kapilara se može naći u organima koje zahtevaju visok nivo razmene materija, kao što su bubreg i debelo crevo.

Bolesti srca i lijekovi

U pojedinim slučajevima potrebni su lijekovi da bi se spriječila ili kontrolirala bolest srčanih krvnih žila, te smanji mogućnost prvog ili ponovljenog srčanog udara. Ako su potrebni lijekovi, isto tako je potrebno uvesti izmjene u navikama i načinu života.

Ako prepisani lijekovi, uzimajte ih prema uputama liječnika.

Lijekovi koji se uzimaju za kontrolu bolesti srčanih krvnih žila

Aspirin

pomaže smanjenju opasnosti od ponovljenog srčanog udara ljudima koji su već prebolili jednog ili više njih. Također pomaže i da se arterije očuvaju otvorenima kod osoba kojima je ugrađen srčani bajpas (premosnica) ili izvršen zahvat angioplastike.

Zbog rizika koje povlači za sobom uzimanje aspirina, preporuča se pažljiva procjena svakog pacijenta posebno od strane liječnika, kako bi se odvagnuli korist i rizici.

Digitalis potiče srce na snažnije kontrakcije i upotrebljava se kad je pumpanje srca oslabljeno. Također usporava ubrzano kucanje srca.
ACE (angiotensin converting enzyme) inhibitor zaustavlja proizvodnju kemikalija u organizmu koje potiču krvne žile na sužavanje. Upotrebljava se kao pomoć u kontroli visokog krvnog tlaka i za oštečene mišiće srca.

Može ga se prepisati nakon srčanog udara kao pomoć srcu da lakše pumpa krv. Također se upotrebljava kod osoba kod kojih otkazuje srce, tj. pri stanje u kojemu srce nije u stanju pumpati dovoljno krvi da zadovolji potrebe tijela.

Beta blokatori usporavaju srce i utječu na njega da kuca sa manje snage. Tlak opada i srce radi sa manje snage. Upotrebljava se kod visokog krvnog tlaka, bolova u grudima i pri sprečavanju ponovljenog srčanog udara.

Nitrati (uključivo nitroglicerin) opuštaju krvne sudove i zaustavljaju bolove u grudima.

Kalcij kanal blokatori opuštaju krvne sudove i upotrebljavaju se kod visokog krvnog tlaka i bolova u grudima.

Diuretici smanjuju količinu tekućine u tijelu. Upotrebljavaju se kod visokog krvnog tlaka.

Sredstva za smanjenje kolesterola smanjuju LDL kolesterol u krvi.

Thrombolitička sredstva također se nazivaju i sredstva za razbijanje ugrušaka. Daju se za vrijeme trajanja srčanog udara, kako bi razbila krvni ugrušak u srčanoj arteriji i ponovo uspostavila protok krvi. Lijekovi mogu uzrokovati neželjen dodatne posljedice. Ako ih primjetite odmah javite liječniku. Često je dovoljna promjena u količini ili vrsti lijeka da se spriječe neželjene dodatne posljedice.

Šta je EKG?

Ovaj tekst ne želi i sigurno ne može nadomjestiti sve knjige i tekstove koji su pisani o EKG-u, ali može razjasniti neke osnovne pojmove, oblike, načela i mehanizme nastanka otisaka crne tinte na milimetarskom papiru koje nazivamo EKG ili elektrokardiogram.

Definicija: Elektrokardiogram je grafički zapis električnih potencijala nastalih u srcu. EKG je jedna od najstarijih dijagnostičkih metoda u kardiologiji, koja do danas ne samo da nije izgubila na važnosti (dolaskom novijih metoda), već postaje sve raširenija i praktički nezamjenjiva u dijagnostici mnogih srčanih (ali i drugih) bolesti.

Anatomija i fiziologija: Da bi razumjeli logiku EKG-a moramo biti upućeni u strukturu provodnog sustava srca i mehanizam nastanka izbijanja i provođenja električnih impulsa.
Tri komponente imaju ulogu u nastanku električnog impulsa koji se širi kroz srce:
1. predvodnički dio - obično u sinusnom atrijskom čvoru koji se nalazi u desnoj pretklijetci (atriju). Odavde počinje električni impuls.
2. provodni dio - srčane stanice s karakteristikom brzog provođenja električnog impulsa. Sastoji se od internodalnih putova (spajaju sinusno atrijski čvor s atrioventrikulskim čvorom), atrioventrikulskog čvora (električni spoj između pretklijetki i klijetki) te Hisova snopa koji se grana na lijevu i desnu granu, podražujući na taj način lijevu i desnu klijetku (ventrikul).
3. tkivo srčanog mišića koje se kao reakcija na putujući električni podražaj skraćuje i na taj način dovodi do srčane kontrakcije.
Upravo ovaj posljednji korak (kontrakcija srčanog mišića, ali i relaksacija) stvara dovoljno velik električni potencijal koji možemo zamijetiti i registrirati vanjskim mjerenjem, odnosno EKG-om.

Uređaj: Elektrokardiogram se snima pomoću uređaja kojeg zovemo elektrokardiograf.
Da bi se bioelektrični potencijala kojeg stvara srčani mišić, svojom kontrakcijom i relaksacijom, mogao registrirati potrebno ga je elektronski pojačati. Princip rada elektrokardiografskog uređaja je da žica koja se nalazi u elektromagnetskom polju oscilira kada kroz nju teče struja koja je odraz srčane električne aktivnosti. Žica koja oscilira na svom vrhu ima pisaljku na tintu ili se oscilacije snimaju na fotografski papir. EKG se obično snima na papiru podijeljenom u polja veličine 1mm2. Kako se papir u uređaju kreće brzinom od najčešće 25mm/s jedan milimetar odgovara vremenskom periodu od 0,04s dok razmak između dvije podebljane linije iznosi 5mm ili 0,20s.
Standardni EKG snima 12 odvoda koji predstavljaju razlike električnih potencijala između pojedinih elektroda postavljenih na površinu tijela. Snimaju se tri standardna (I, II, III), tri unipolarna (aVR, aVL, aVF) i šest prekordijalnih (V1 - V6) odvoda.

Izgled normalnog EKG-a
Normalni EKG ima karakteristične valove i zupce koji se označavaju abecedno slovima počevši od slova P a završavaju sa slovom U.
P-val predstavlja depolarizaciju atrija (pretklijetke).
QRS-kompleks ocrtava depolarizacjiu ventrikula (klijetke).
ST-segment je dio krivulje između kraja QRS i početka T-vala a predstavlja trajanje depolariziranog stanja ventrikula.
T-val označava repolarizaciju ventrikula.
U-val označava period u kojem je klijetka najpodražljivija.

Izgled normalnog EKG-a nije univerzalan, mnogi vanjski utjecaji mogu imati utjecaja na izgled EKG-a. Strah, hiperventilacija, pušenje, pijenje hladne tekućine i uzimanje različitih lijekova mogu bitno promijeniti izgled EKG-a kod zdrave osobe. Upravo iz ovog razloga bilo kakvu dijagnozu srčanih bolesti nije moguće donijeti na temelju samog EKG-a. Ipak ukoliko se EKG promatra unutar kliničke slike, fizikalnog statusa bolesnika i ostalih dijagnostičkih pretraga, dobiveni podaci mogu biti krucijalni.

Na što obratiti pažnju kada gledamo EKG?

Nakon prvog pogleda na EKG najčešće smo zbunjeni izgledom valova i zubaca. Iz ovog razloga ali i zbog mogućnosti da nam neka bitna promjena EKG-a promakne najbolje je pri promatranju biti metodičan.
1. Frekvencija - određuje se tako da se 300 podjeli sa brojem velikih kvadratića u jednom R-R intervalu.
2. Ritam - normalno su razmaci između pojedinih R-ova jednaki. Ovo nije slučaj ukoliko postoje poremećaji srčanog ritma kao atrijska fibrilacija, atrijska undulacija, ekstrasistole, itd.
3. Električna osovina - srednja električna os je zbroj svih pojedinih ventrikulnih električnih sila pri depolarizaciji. Normalno leži između -30 i +90 stupnjeva (nulta linija je usmjerena prema lijevom ramenu). Električna os može biti u lijevoj (manje od -30o) i desnoj (više od +90o) devijaciji.
4. P-val - normalno se nalazi ispred svakog QRS-kompleksa. Nedostaje kod atrijske fibrilacije, nodalnog ritma, itd. P-val može biti i promijenjena izgleda: dvostruki vrh, izrazito uzdignut, itd.
5. PR-interval - od starta P-vala do početka QRS-kompleksa, normalnog trajanja između 0,12 i 0,20s. Duži PR-interval govori za smetnje atrioventrikulnog provođenja, kraći PR-interval može biti posljedica brzog provođenja kroz akcesorne putove provođenja (Wolff-Parkinson-White sindrom).
6. QRS-kompleks - normalno traje manje od 0,12s (tri mala kvadratića), ukoliko je produžen moguć je defekt ventrikularnog provođenja (blokovi grana Hisova snopa). Visok QRS sugerira hipertrofiju ventrikula. Normalan Q-zubac je uži od 0,04s i manji od 1/3 visine cjelokupnog QRS-a, ukoliko je veći od tih vrijednosti patološki je znak i najčešće označava preboljeli infarkt miokarda.
7. QT-interval - od starta QRS-a do kraja T-vala, trajanje mu varira ovisno u frekvenciji. Produžen je kod raznih stanja kao: infarkt miokarda, bradikardija, elektrolitni poremećaji, utjecaj lijekova, itd.
8. ST-segment - obično u izoelektričnoj liniji, elevacija ili depresija ST spojnice govori za infarkt ili ishemiju.
9. T-val - patološki ukoliko je obrnut (vrh prema dole) u I, II, i V4 - V6 odvodima. Visok i špicast T-val nalazimo kod povišene koncentracije kalija u plazmi, a nizak spušten u niskoj koncentraciji kalija u plazmi.

Abnormalnosti u EKG-u
1. sinusna tahikardija - sinusni ritam brži od 100/min, mogu je uzrokovati emocije, napor, bol, infekcije, zatajenje srca, plućna embolija, perikarditis, hipertireoza, kofein, nikotin, itd.
2. sinusna bradikardija - sinusni ritam sporiji od 60/min, uzroci: dobra fizička kondicija, sindrom bolesnog sinusnog čvora, infarkt miokarda, lijekovi (npr. beta-blokatori), hipotireoza, itd.
3. atrijska fibrilacija - apsolutno nepravilan srčani ritam, s nedostatkom P-valova ali s postojanjem tzv. F-valova visoke frekvencije (350 - 600/min). Uzroci: ishemična bolest srca, hipertireoza, mitralna stenoza, alkohol, itd.
4. atrioventrikulski blokovi - zapreke provođenja električnog impulsa iz atrija u ventrikul. Postoje tri stupnja ovisno o težini poremećaja provođenja, karakterizirani su produljenjem PR-intervala ili potpunom nepovezanošću P-valova i ventrikulskih kompleksa (QRS).
5. elevacija (podizanje) ST-segmenta - uzroci: akutni infarkt miokarda, Prinzmetalova angina, aneurizma lijevog ventrikula, akutni perikarditis.
6. depresija (spuštanje) ST-segmenta - uzroci: ishemija, predoziranje digitalisom.
7. inverzija T-valova - normalna pojava u nekim odvodima, ostali uzroci: ishemija, hipertrofija lijevog ventrikula, plućna embolija, poremećaji intraventrikularnog provođenja, itd.
8. ventrikularna hipertrofija - nema jednog sigurnog pokazatelja, već je potrebno uzeti u obzir položaj električne osi, izgled QRS-kompleksa, i položaj ST-segmenta. Suspektna hipertrofija lijevog ventrikula ukoliko je R-zubac u V6 veći od 25mm ili ukoliko je zbroj R-zupca u V6 i S-zupca u V1 veći od 35mm. Suspektna je hipertrofija desnog ventrikula kada je dominantan R-zubac u V1, obrnuti T-valovi u V1 - V3, i duboki S-zubac u V6.

Literatura:
1. Longmore M, Wilkinson I: ˝Oxford handbook of clinical medicine˝ fifth edition.
2. Vrhovac B i suradnici: ˝Interna medicina˝ 1997, drugo promijenjeno i dopunjeno izdanje.
3. Tinsley R. Harrison: ˝Principi interne medicine˝ prvo hrvatsko izdanje.
4. Zijad Duraković i suradnici: ˝Elektrokardiogram za studente i liječnike˝ Medicinska biblioteka, Zagreb 1993.
5. Zvonko Rumboldt: ˝Praktikum interne medicine˝ Opća bolnica Split, jedinica za znanstveni rad, 1985.

Radiološke metode pregleda srca i pluća

Rendgensko snimanje pluća "zrači", ali daleko manje od drugih radioloških pretraga kojima se mnogi ljudi olako prepuštaju

U prsnom košu smještene su životno važne anatomske strukture koje su nužne za funkcioniranje organizma. Prije svega to su srce i pluća, dva organa međusobno povezana plućnim arterijama, putem kojih srce pumpa krv u pluća, te plućnim venama koje dovode svježu, kisikom obogaćenu krv iz pluća u srce, da bi bila istisnuta iz lijeve srčane klijetke u aortu, a iz njezinih brojnih ogranaka u sve ostale organe u ljudskom tijelu.
Pored srca, pluća i opisanih velikih krvnih žila, u prsištu se nalaze i druge vitalne strukture, kao što je jednjak, šuplji, cjevasti organ, kojemu je uloga da svojim valovitim gibanjem hranu koja je unesena u usta "dovede" do želuca. U prednjem dijelu prsnog koša nalazi se dušnik, koji zrak udahnut na nos ili usta dovodi do pluća, odnosno zrak istisnut iz pluća do usta ili nosa, otkud izlazi iz organizma.
U prsnom košu može se naći i dio štitne žlijezde, prije svega u slučajevima kad je uvećana, zatim žlijezda timus, koja u ljudskom organizmu postoji u djetinjstvu, a važna je za imunološko stasanje organizma.


Pregled srca i koronarnih arterija upotrebom spiralnog CT uređaja.

S obzirom na veliku važnost opisanih struktura, prsni koš omeđen je čvrstim "barijerama", čija je uloga da zaštite navedene organe od štetnih utjecaja iz vanjskog svijeta, ponajprije od različitih, oštrih ili tupih trauma. Omeđuju ga rebra i međurebreni mišići, čija je uloga da svojim pomicanjem omogućuju rad pluća. S donje strane prsni koš omeđuje veliki kupolasti mišić - ošit (dijafragma), koji svojim pomicanjem također uzrokuje širenje i sužavanje pluća, odnosno disanje. Sa stražnje strane nalazi se grudni dio kralježnice, koji ima ulogu potpornja, a kroz kralježnični kanal prolazi leđna moždina, koja živčane impulse iz mozga prenosi do različitih organa te različite osjetne impulse s periferije dovodi do mozga. S prednje strane prsnog koša nalazi se prsna kost koja također ima zaštitnu i potpornu ulogu.

Budući da je riječ o mnoštvu organa i struktura, koje se međusobno preklapaju i isprepliću, radiologija prsnog koša izrazito je složen segment ove grane medicine.

Rendgenska snimka srca i pluća 

Jedna je od najčešćih radioloških i zdravstvenih pretraga kojom se nastoji procijeniti izgled i funkcija struktura u prsnom košu. Točnije se može reći da je to sumacijska snimka torakalnih organa. Na neki način (ne)opravdano predstavlja paradigmu radiologije kao struke.
Da bi se napravila kvalitetna snimka srca i pluća, potrebno je optimalno prilagoditi fizikalne uvjete pri rendgenskom snimanju, kako bi se postigla najbolja moguća vizualizacija različitih anatomskih struktura u prsnom košu. Pritom se, nažalost, mora postići neka vrsta kompromisa, jer na jednoj snimci ne možemo idealno vizualizirati sve strukture koje se nalaze u prsnom košu. Upravo zato, da bismo dobili što bolji prikaz područja koje nas najviše zanima, nerijetko je potrebna dorada, tj. snimanje dodatnih rendgenskih snimaka, uz različite položaje pacijenta i različita fizikalna podešavanja
Rendgenska snimka srca i pluća korisna je u prikazivanju novonastalog patološkog zbivanja u organizmu, na primjer upale pluća, metastaza u plućima ili naglog zatajenja srca. Uz to, mnogo će kazati i o općem stanju organizma i predstavljati neku vrstu "zdravstvenog kartona" pojedinog pacijenta, budući da će brojna ozbiljnija ili kronična oboljenja od kojih je neki pojedinac obolio tijekom života ostaviti svojevrsne vidljive tragove.
U slabije informiranoj javnosti postoji svojevrsni zazor od ove pretrage zbog ionizirajućeg zračenje koje stvara. Točno je da rendgensko snimanje pluća "zrači", ali "zrači" daleko manje od brojnih drugih radioloških pretraga kojima se mnogi olako prepuštaju, kao što je rendgenska snimka kralježnice, abdomena, CT, irigografija i druge pretrage. Drugim riječima, jednom godišnje otići na rendgensko snimanje srca i pluća zanemariv je zdravstveni rizik, a ne bi trebalo izbjegavati ni višestruka snimanja ako za to postoji medicinska indikacija.

Ultrazvuk srca 

Kako rendgen pluća, kao metoda kojom se na jednoj sumacijskoj snimci prikažu sve strukture prsišta, ima i brojne nedostatke, u današnje vrijeme pacijenti, kod kojih je to potrebno, upućuju se na daljnju radiološku, kardiološku ili pulmološku obradu, kako bi se bolje prikazali pojedini organi i rasvijetlilo patološko zbivanje.
Tako će se kod pacijenta kod kojeg se sumnja da boluje od srčanih smetnji, uz rendgen srca i pluća, zasigurno napraviti i EKG, a mnogima od njih i ultrazvuk srca (ultrazvučni prikaz srca i velikih krvnih žila). Prednost ove pretrage je što se izvodi "u živom vremenu", odnosno što liječnik na ultrazvučnom monitoru simultano prati rad srca i može puno točnije utvrditi postojane srčanih deformacija ili anomalija, ili krvotoka koji nije prilagođen potrebama organizma. Iako bezopasna i vrlo korisna, ova metoda ima i svoje nedostatke, a jedan od njih je da ne može dobro prikazati koronarne arterije koje opskrbljuju srce krvlju i odgovorne su za oboljenja poput infarkta miokarda ili angine pektoris.

Koronarografija 

Donedavno je jedini način prikaza koronarnih arterija bila koronarografija, invazivna pretraga kojom se pomoću posebnog katetera i pod kontrolom rendgenske cijevi ulazi u koronarne arterije koje se prikazuju pomoću rendgenskog kontrasta.

CT srca i koronarnih arterija 

Zahvaljujući razvoju tehnologije, u novije vrijeme velik broj pacijenata sa sumnjom na smetnje u koronarnim arterijama može se podvrgnuti CT pregledu srca i koronarnih arterija, koji je, premda također "zrači", bezbolan, brz i neinvazivan. U našoj zemlji zasad su malobrojni napredni CT uređaji koji mogu snimati srce i koronarne arterije (jedan je upravo u fazi montaže na Zavodu za radiologiju Opće bolnice Sveti Duh).

CT pluća 

Što se tiče pregleda pluća, uz rendgenski pregled, od radioloških metoda u znatnom je razvoju i CT pluća, koji zahvaljujući naprednoj tehnologiji omogućuje vrlo pouzdan pregled i najsitnijih detalja u plućima i ostalim organima u prsnom košu, uz razmjerno prihvatljivu dozu zračenja.

Ultrazvuk pluća 

Pojedini dijelovi pluća i stjenki prsnog koša mogu se pregledavati i ultrazvukom, no ta pretraga uglavnom je ograničena na rubne dijelove pluća. Pomoću ultrazvuka se, primjerice, vrlo dobro može prikazati izljev u prsištu i moguće je vidjeti o kakvom je sadržaju riječ - je li izljev svjež i tekuć ili je pak kroničan, dakle sastavljen od veće količine vezivnog tkiva i slično.

U nekim slučajevima pluća će ipak biti potrebno pregledati izravno, iznutra, kroz bronhe, bronhoskopskim pregledom, koji u pravilu pripada domeni pulmologije.

Pregled srca i koronarnih arterija upotrebom spiralnog CT uređaja.

Autor: Anton Krnić, dr. med., spec. radiolog

Mjerenje krvnoga pritiska

Normalan je krvni tlak odrasle osobe ispod 140/90, povišenje iznad 160/95, a snižen je ispod normalnih vrijednosti.

Krvni tlak sila je kojom krv tlači stijenku krvne žile: arterije-arterijski tlak i venevenski tlak. Najčešće mjerimo arterijski krvni tlak, i to sistolički (vrijeme izbacivanja krvi iz lijeve klijetke) i dijastolički (vrijeme punjenja lijeve klijetke srca krvlju iz pretklijetke). Osim anatomskih i fizioloških čimbenika, na visinu krvnoga tlaka mogu utjecati: dob, spol (žene imaju niži tlak od muškaraca iste dobi), aktivnost (viši je u pojačanoj aktivnosti) i doba dana (niži je ujutro, a viši poslijepodne i navečer).

Normalan je krvni tlak odrasle osobe ispod 140/90, povišenje iznad 160/95, a snižen je ispod normalnih vrijednosti.

Krvni se tlak mjeri tlakomjerom na živu po Riva - Rocciju, na pero ili, sve popularnijim u kućnoj uporabi, elektronskim, koji nakon mjerenja sam ispisuje dobivene vrijednosti.

Prije mjerenja treba provjeriti ispravnost tlakomjera, stetoskopa i ventila manometra te odabrati pravu širinu narukvice. Ispitanik treba biti u udobnom položaju, smiren. Poželjno je da je prije mjerenja mirovao barem 30 minuta. Ruku treba osloboditi odjeće, osloniti je na podlogu u visini srca, ispruženoga lakta, s dlanom okrenutim prema gore. Zatim se postavlja prazna narukvica oko nadlaktice, 2-3 cm iznad lakta. Nastavci stetoskopa stave se u uši, a njegov lijevak na unutarnju stranu lakta. Zatvori se ventil na pumpici i pritiskom na pumpicu zrakom napuni narukvica. Pumpa se nešto više od očekivane gornje vrijednosti. Zatim ćemo lagano pritisnuti lijevak stetoskopa, polako otvoriti ventil pumpice i sporo ispuštati zrak. Pažljivo ćemo slušati prvi zvuk i očitati vrijednost na ljestvici kada se on pojavio. Isto tako treba slušati i posljdnji ton kada su se prestali čuti otkucaji srca. Taj posljednji ton daje donju vrijednost tlaka. Zatim treba skinuti narukvicu, dezinficirati slušalice i spremiti tlakomjer.

Greške u mjerenju tlaka mogu se javiti ako je narukvica bila neadekvatna, pogrešno postavljena, previše stegnuta ili ako je aparat bio neispravan. Ako u prvome mjerenju ne uspijemo razaznati prave vrijednosti, treba ispuhati narukvicu i prije ponovnoga mjerenja pričekati 1-2 minute.

Utvrđeno je da razina arterijskog tlaka usko korelira s učestalošću niza kardiovaskularnih bolesti, posebice zatajivanja srca, bubrežne insuficijencije, disecirajuće aneurizme aorte, subarahnoidalnog krvarenja, infarkta miokarda i moždane kapi.

Prevalencija arterijske hipertenzije u bivšoj Jugoslaviji na osnovi epidemioloških podataka prelazila je 10%. Ako te rezultate ekstrapoliramo na Hrvatsku (4.5 milijuna stanovnika), onda u njoj ima oko 450000 hipertoničara.

Posebna javno-zdravstvena važnost hipertenzije je ne samo zbog velikog broja hipertoničara, nego i zbog činjenice da se u većini slučajeva hipertenzija može kontrolirati prilično jednostavnim mjerama.

Rezultati liječenja su često nezadovoljavajući jer je provedba liječenja otežana zbog doživotne terapije, a i teško je promijeniti stil života kod odraslih ljudi.

Prema Benenu samo se polovica hipertoničara otkriva, od toga se samo polovica liječi, a samo polovica postiže zadovoljavajuću kontrolu.

Visoka prevalencija hipertenzije i činjenica da njeno liječenje bitno smanjuje rizik kardiovaskularne bolesti navode na zaključak da kontrola ovog faktora rizika predstavlja poseban zadatak zdravstvene službe.

Uvod:

Hipertenzija je veliki zdravstveni problem zbog velike stope invalidnosti i mortaliteta.
Ubraja se u kronične nezarazne bolesti. To su bolesti nesigurne etiologije, imaju multiple rizične faktore, dugi period latencije, nezaraznu etiologiju, dovode do funkcionalnih oštečenja i praktično se ne mogu liječiti.
Iako se hipertenzija relativno lako dijagnosticira, pretpostavlja se da je broj oboljelih mnogo veći (otkriveni slučajevi su samo "vrh ledenog brijega").
Smatra se da približno polovica hipertoničara ne zna da boluje od povišenog tlaka, četvrtina se uopće ne liječi iako zna za svoje stanje, a samo osmina bolesnika se liječi adekvatno.


Definicija:

Hipertenzija ili visoki krvni tlak stanje je povišenog sistoličkog i \ ili dijastoličkog tlaka.
Arbitrarno se uzima da je normalan tlak odraslih jednak ili niži od 140/90 mmHg; odnosno 18.7/12.0 kPa.
Hipertenzijom u odraslih se smatra sistolički tlak jednak ili veći od 160mmHg, odnosno 21.3 kPa, a dijastolički tlak jednak ili veći od 95mmHg, odnosno 12.7 kPa.


Podjela hipertenzije:

Prema etiologiji hipertezija se dijeli na esencijalnu i sekundarnu. Esencijalna je multifaktorijalna bolest, nepoznata uzroka. Sekundarna hipertenzija je uzrokovana nekim od poznatih uzroka. Ti uzroci mogu biti:
1. lijekovi (kortikosteroidi, ACTH, hormonalni kontraceptivi)
2. trudnoća
3. bubrežna bolest
4. feokromocitom
5. hiperaldosteronizam
6. koarktacija aorte

U ambulantama opće medicine 98% hipertenzija su esencijalne, dok je samo 2% sekundarnih hipertenzija. U specijaliziranim ambulantama ili odjelima 90-95% hipertenzija su esencijalne.
Dijagnoza:

Dijagnostička obrada hipertenzije ima 3 osnovna cilja:
1. Potrebno je utvrditi da li se radi o perzistentnoj hipertenziji. Arterijski tlak se pri svakom pregledu mjeri 3 puta, a dobivene vrijednosti se moraju provjeriti bar 3 puta unutar 14 dana. To se radi jer su moguće greške od strane mjernog aparata ili grešku mogu stvoriti fiziološka kolebanja arterijskog tlaka kod pacijenta ( nakon fizičke aktivnosti, pušenja ili psihičkog napora ).
2. Treba procjeniti težinu hipertenzije i stupanj oštećenja ciljnih organa kako terapijska intervencija ne bi bila neprimjereno blaga ili pretjerano agresivna.

a) Blaga hipertenzija:

- 50 - 60 % hipertoničara
- asimptomatska
- spada u domenu liječnika opće prakse

b) Umjerena hipertenzija:

- 35 - 45% hipertoničara
- asimptomatska, a oštećenja ciljnih organa su rijetka i blaga

c) Teška hipertenzija:

- 5 - 10 % hipetoničara
- u pravilu su oštećeni ciljni organi
- spada u domenu interniste

d) Maligna hipertenzija:
- 0 - 1% hipertoničara
- po definiciji je simptomatska s teškim oštećenjima ciljnih organa
- zahtijeva hitno bolničko liječenje

e) Hipertenzivna kriza:

- obilježena je naglim pogoršanjem općeg stanja s velikim gradijentom tlaka u razmjerno kratkom stanju i znacima encefalopatije
- zahtjeva specijalističko liječenje u jedinicama intenzivne skrbi

3. Potrebno je otkriti sekundarne oblike, koji su rijetki, ali su potencijalno izliječivi kirurškim zahvatom ili nekim drugim postupkom.

Osnovne pretrage koje treba napraviti svakom hipertoničaru:
1. anamneza i klinički pregled uz fundoskopiju
2. standardni ehokardiogram
3. analiza mokraće: specifična težina, pH, proteinurija, sediment
4. analiza krvi: glukoza, kalij, kolesterol, kreatinin, mokračna kiselina


Na osnovne pretrage nadovezuju se dopunske pretrage: npr. pri sumnji na kroničnu parenhimsku nefropatiju radi se UZV, ispitivanje bubrežnih funkcija, urografija i po potrebi biopsija bubrega.
Koarktacija aorte dokazuje se aortografijom.
Kod feokromocitoma određuju se katekolamini ili vanilmandelična kiselina u 24-satnoj mokraći, nativno ili nakon 0.3 mg klonidina.


Klinička slika:

Hipertenzija nema simptoma dok se ne razviju njezine komplikacije. Od kliničkih znakova sa strane središnjeg živčanog sustava razmjerno je česta zatiljna glavobolja ( posebno ujutro ) i vrtoglavica. Često se razvije cerebrovaskularni inzult.
U teškim oblicima nastaje hipertenzivna encefalopatija obilježena suženjem svijesti, grčevima, porastom intrakranijalnog tlaka.
Mogu se javiti i simptomi od zahvaćenih organa: koronarna bolest, smetnje arterijske cirkulacije na periferiji, u bubrezima, retinopatija itd.

Epidemiologija:

Hipertenzija je najčešća kardiovaskularna bolest u većini zemalja. Prevalencija u svijetu kod odraslih kreće se od 8-18%. Ova bolest je veliki zdravstveni problem posebno u industrijski visoko razvijenim zemljama. Prevalencija hipertenzije u Hrvatskoj u populaciji starijoj o 30 godina je oko 20%.
Etiologija je nepoznata u najmanje 95% oboljelih.
Nastanak hipertenzije ovisi o interakciji više genetskih i okolišnih agenasa.
Od faktora okoline treba spomenuti:

1. Povećana tjelesna težina
Framinghemska studija je utvrdila da se povišeni tlak javlja 10 puta češće kod osoba s 20% uvećanom tjelesnom masom u odnosu na one ljude čija je tjelesna masa blizu idealne. U studiji poznatoj pod kraticom TOPH, utvrdilo se da smanjenje tjelesne težine za 3.9 kilograma dovodi do sniženja dijastoličkog tlaka za 2.3 mmHg, a sistoličkog za 2.9 mmHg.
Time se dokazalo da je smanjenje tjelesne mase bitan čimbenik u borbi protiv visokog tlaka.

2. Dnevno konzumiranje soli
Postoje jasni dokazi o povezanosti između količine unešene soli i visine arterijskog tlaka.
Tako u Japanu gdje se troši dosta ribe koja sadrži dosta soli(više od 450 mmol Na unese na dan prosječni Japanac) povećana je incidencija arterijske hipertenzije.
Dok primitivni narodi Amazone ili Afrike unose manje od 10 mmol Na dnevno, kod njih nema hipetenzije niti im visina tlaka raste sa starenjem.
Smanjenjem unosa soli, posebeno ispod 100 mmol/dan dovodi do znatnog sniženja arterijskog tlaka, a također je i djelotvornost antihipertenziva učinkovitija uz restrikciju soli.

3. Pretjerano konzumiranje alkohola
Što je veći prosječni dnevni unos alkohola to je hipertenzija viša. Nije poznato kolika je najmanja doza alkohola koja još nema utjecaja na tlak.
Smatra se da smanjenje konzumiranja alkohola za 100 ml tjedno dovodi do sniženja tlaka za 1 mmHg.
Nekoliko studija je pokazalo da pijenje više od 3 čaše piva na dan dovodi do porasta učestalosti hipertenzije za 3-4 puta. Kad se smanji konzumiranje alkohola za 80%, arterijski tlak se snizi za 3-6 mmHg.

4 Pušenje
Nikotin podražuje vegetativne ganglije i dolazi do oslobađanja katekolamina(adrenalina i noradrenalina) i preko njih izaziva porast frekfencije srca, udarnog i minutnog volumena, povećanja arterijskog tlaka i povećana je potrošnja kisika.

5. Fizička neaktivnost
Poznato je da je oseg tjelesne neaktivnosti obrnuto proporcionalan visini arterijskog tlaka.
Nelson i suradnici u randomiziranom kliničkom pokusu su utvrdili da se pri 30 minutnom umjerenom treningu(na bicikl ergometru) sistolički tlak smanji za 16 mmHg, a dijastolički za 7 mmHg kroz 4 tjedna svakodnevnog vježbanja.

6. Dob i spol
Muški oboljevaju češće do 50. godine a žene nakon menopauze

7. Rasa
Crnci češće oboljevaju od hipertenzije nego bijelci.


Prevencija:

Primarna prevencija
Sastoji se u kontroli tjelesne težine, kontroli dnevnog unosa soli (ne više od 5 g na dan).
Trebalo bi izbjegavati alkohol i pušenje.

Sekundarna prevencija
To je otkrivanje osoba s povišenim tlakom i njihovo adekvatno liječenje.

Tercijarna prevencija
Bavi se posljedicama i komplikacijama hipertenzije. Uključuje i fizikalnu terapiju, medicinsku, socijalnu i profesionalnu rehabilitaciju bolesnika.


Liječenje:

1. Opće mjere ( provodimo ih kod svih hipertoničara )
2. Farmakoterapija ( neophodna za 60-70% bolesnika )
3. Invazivni postupci ( potrebni kod 1% hipetoničara )